UMJETNOST ČISTOG POGLEDA
Tatjana Gromača
U impozantnoj zgradi Istarske sabornice u Poreču, u starogradskoj jezgri ovoga turističkog grada, od 2. kolovoza do 8. rujna ove godine održava se 47. Annale, hrvatska skupna likovna izložba suvremene umjetnosti. Ona je u svojim počecima bila međunarodnog karaktera (ovdje su izlagali i veliki umjetnici poput Matissea, Picassa, Andy Warhola, Josepha Beuysa), a danas prvenstveno okuplja mlađu i srednju generaciju umjetnika u Hrvatskoj. Ova je izložba, koja dakle više od četiri desetljeća prikazuje modernu umjetnost, do današnjega dana, može se reći, uistinu održala svoj pouzdan nivo kvalitete zahvaljujući i mudrom i kvalitetnom odabiru izbornika koji se iz godine u godinu mijenjaju - a riječ je uvijek o renomiranim hrvatskim povjesnič arima umjetnosti. Tako smo u raskošnoj i za izlaganje zahvalnoj zgradi Istarske sabornice, između ostalih, mogli vidjeti radove Ede Murtića, Miroslava Šuteja, Otona Glihe, Nives Kavrić-Kurović, Ivana Picelja, Zlatka Price... Porečki annale je izložba tematskog karaktera, održava se jednom godišnje, uvijek početkom kolovoza. Povremeno gostuje i u stranim državama. Neke od tema na koje su umjetnici do sada izlagali slike, skulpture, instalacije, fotografije, projektovali video-radove, prikazivali performanse bile su: "Barok devedesetih", "Odsutnost", "Repeticija", "Erotika u umjetnosti", "Mistifikacija", "Prema minimalnom", "Umjetnost i grad", "Tendencije suvremenog pejzaža"... Tema ovog Annala je "Umjetnost čistog pogleda", a izbornik postava je ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik i umjetnik čiji je rad akceptiran na međunarodnoj likovnoj sceni, Antun Maračić. Ove godine izlagaće Željko Jerman (1949- 2006), Božena Končić-Badurina (1967), Ivan Kožarić (1921) i Vlasta Žanić (1966).
Kipar sa velikim K
Ivan Kožarić je klasik hrvatske likovne umjetnosti a, nije pretjerano reći, i najveći živući hrvatski umjetnik. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Njegov rad ga i danas, kao osamdesetšestogodišnjeg gospodina, čini - "najmlađim hrvatskim umjetnikom", njegova djela nalaze se u mnogim privatnim zbirkama kao i u muzejima u zemlji i svijetu, a zastupljen je i u antologijama svjetske i europske skulpture. On je, kako kaže izbornik Maračić, "umjetnik ogromne slobode zamišljaja, neograničenosti u svakom pogledu". Kipar sa velikim K, ali i slikar, fotograf, performer, Kožarić je svojim radovima uvijek na rubu, uvijek u velikom filozofskom upitniku, uvijek u sumnji, pogotovo kada je riječ o odnosu spram vlastititoga umjetničkoga rada i pozicije. Umjetnik je koji spaja nespojivo, koji ni iz čega svojim blještavim dodirom proizvodi čudo... Tako u hrpama otpada Ivan Kožarić vidi vrijednost, i to vrijednost koja njegovim dodirom i postavkom uistinu zablješti poput blistavog dragulja upravo na sred velike izložbene dvorane Istarske sabornice u Poreču. Dakle, velika hrpa otpada postaje estetizacija onoga u čemu drugi vide višak i smeće, veliko pitanje što je umjetnost, što je vrijedno, tko je onaj tko ima pravo reći da je vrijedno upravo to. Što je, na koncu, ljudski život, kada iza njega ostaje hrpa skršenih stolica, ormara, crnih vreća sa smećem, čaša od jogurta? Kožarićeva lijepa hrpa na porečkom je Annalu dobrodošao izgred, osvježenje kakvo, nasred otmjene barokne izložbene dvorane, može proizvesti samo "najmlađi hrvatski umjetnik".
Svemirska prostranstva i predjeli ljudske duše
Željko Jerman je svoje umjetničko djelovanje posvetio fotografiji, multimedijalnim istraživanjima - performans akcijama, radovima sa zvukom, kolažima, bavio se video-umjetnošću, realizirao "antieksperimentalne filmove", radio kao predavač na splitskoj Slobodnoj umjetničkoj akademiji... Željko Jerman iznenada je i prerano preminuo 2006. godine. Njegovi izloženi radovi su spojevi fotografije i slikarstva - takozvane "fotoslike", gdje je izravno, fotokemikalijama, na dnevnoj ili umjetnoj rasvjeti djelovao na fotopapir. Rezultat ili posljedica je jedna iznimno estetizirana slika koja je nalik slikama nepoznatih svemirskih prostranstava, jedan "informelni gustiš" kojega poput kristala tvore zvjezdice metala fotoemulzije. Ovi su radovi prvi puta pokazani prošle godine na autorovoj posthumnoj izložbi, nazvanoj "Introspektiva". Oni su istovremeno nježno i prštajuće, ekspresivno gledanje unutar sebe kroz posmatranje drugih - posmatranje čovjeka kao bića i njegove egzistencije u svemiru. Umjetnica mlađe generacije, Božena Končić-Badurina, predstavlja se projekcijom fotografija - ljudskih portreta koji su snimljeni u istim uvijetima (samo čista bijela pozadina i portreti ljudi koji su ispred fotokamere zatvorenih očiju i mirnoga lica, uvijek u jednakoj udaljenosti od kamere). Fotografije-portreti teku jedna za drugom na velikom TV ekranu, no svaka se na ekranu zadržava oko minutu i pol, možda i dvije. To je sasvim dovoljno vremena da osmotrimo osobu koja je pred nama i uđemo u njen univerzum. Nevjerojatno je koliko jak efekat dodira drugih osobnosti umjetnica postiže snimanjem ljudi zatvorenih očiju. Oni dakle nisu u mogućnosti sugerirati nam svojim pogledima što bi željeli da mislimo o njima. Mi vidimo samo njihovu izvanjskost, okvir njihova bića. Oči kao "ogledalo duše" su nam nedostupne, no, unatoč tome, možemo promatranjem "dotaknuti" njihovu dušu, osjetiti tko su bića na portretima, suosjećati sa patnjom koju nose, razumjeti ih i na neki način, privoljeti.
"Mir s vama"
Umjetnički rad kiparice Vlaste Žanić uključuje performanse, ambijentalne instalacije, video-radove. U istarskoj je sabornici prezentirala video-rad na velikom donjem galerijskom zidu, u istoj prostoriji u kojoj su se jednako dobro uklopile na bočnim zidovima "svemirske" slike Željka Jermana i "draguljna hrpa smeća" Ivana Kožarića na sred prostorije. Video zapis Vlaste Žanić emitira snimke jednog dijela završnog obreda mise u katoličkoj crkvi - momenat u kojem vjernici pružaju jedni drugima ruke i, kao znak oprosta, izgovaraju: "Mir s vama". Sjajno uhvaćen problemski momenat propitivanja ljudskih odnosa - kamera u krupnom kadru snima ljudska lica koja izgovaraju rečenicu "Mir s vama", potom ide do tijela, do ruku koje se pružaju na rukovanje, prikazuje pozadinu crkve, druga ljudska tijela i ruke koja ponavljaju iste geste. Komunikacija se ostvaruje samo simbolički, formalno - ljudska usamljenost ostaje kao konstanta. Odmah nakon rukovanja sa drugima, ljudska dobrohotnost i želja za oprostom koje se pojavljuju u obrednom momentu brzo će ishlapiti uranjanjem u "normalan" život, radnje i odnose. Video zapis emanira strepnju, zabrinutost nad čovjekom i njegovom egzistencijom u univerzumu. A zapravo, to je odredica koja povezuje djela svih autora na ovogodišnjem Porečkom annalu. Sve su to autori jakog osobnog stava, daleko od trendova, daleko od programskog stvaranja, duboko uronjeni u svoj osobni svijet, duboko kritični i analitični u svojim promišljanjima koja, u jednom širokom zamahu i rakursu daleko od bilo kakve uskogrudnosti, promatraju čovjeka i postavljaju veliki znak upitnika ispod njegovog bivstva u univerzumu, apelirajući na razumijevanje i sažimanje, na združivanje i spajanje, brinući se za opstanak njegovog integriteta i duhovnosti.
