Danas je in biti duhovit. Počinjem, jer je to jedini način da se bude smrtno ozbiljan.
- Ha ha, da crkneš od smijeha - izruguje mi se s hrastove komode, udobno smješten između razglednice starog Travnika i Penguinovog izdanja Alice In Wonderland, Oscar Fingal O'Flahertie Wills Wilde. Nisi u stanju ni da me pokradeš.
- Oprosti, dandy, al' mislim da se to danas zove parafraza ili hommage - kažem ja.
- Krađa je krađa, kako god je ti zvala, draga moja - uporan je on. - No, pređi na stvar i reci šta si mislila pod tim svojim, hm, simpatičnim, entreom.
Bilo bi isuviše lako da se durim i da odustanem; osim toga, ova priča treba da je kraća od četiri i po hiljade znakova, a ja mogu da dižem nos na barem desetak kartica. - Radi se o tome da... hmmm, kako da kažem, određeni likovi naprosto...
- Čekaj, čekaj, prekida me, šta hmmm, nema zamuckivanja i, molim te, kakvo je to držanje?! Od pisca tvoje provenijencije se očekuje da zvuči ozbiljno, ili barem toliko da ove ljude drži u zabludi barem desetak minuta. Ispravi se i bez poštapalica! U pravu je; totalno sam pogrbljena i stalno zamuckujem. Ali, halo?! Pa, pričam s Oscarom Wildeom. No, ne želim mu dati do znanja da zbog njega imam malu tremu. Nepoštivanje autoriteta je moj omiljeni porok. Ali imam i ja šta prigovoriti. - Izvini, ja nisam pisac, ja sam spisateljica. - Bla, bla, truć, truć! Vi žene samo cjepidlačite. Osim toga, u mom je dobu pisac bio onaj ko piše. U tvoje se doba mislilo da su kanale na Mjesecu napravili vanzemaljci, mislim se, ali ništa ne govorim.
- ...A, koliko sam uspio primijetiti sa ove tvoje krajnje neukusne komode - katastrofalni ornamenti! - ove današnje feministice govore meni nekim nadasve nerazumljivim jezikom. Ako želiš nešto da postigneš, onda se bar potrudi da te cio svijet razumije! Ti serkli... I priča li priča! Ne želim da ga prekinem, pravo ga je zadovoljstvo slušati (čak i kad priča o ženama). Ipak je on jedan od mojih najdražih pisaca. - Nego, stalno me prekidaš, ti neodgojena osobo! Šta si ono htjela da kažeš? - Ja tebe prekidam... Htjela sam reći - isprsim se ja - da, dok je pribjegavanje humoru nekad bila odlika odvažnih ljudi, kao na primjer velikih satiričara Aristofana, Swifta, Rabelaisa... - Bravo, s desetkom smo položili istoriju književnosti! Ali, ne zaboravimo Wildea! - ...da, i Wildea, duhovitost je danas podređena isključivo tome da se nekome dopadneš ili da ublažiš svoje stavove.
- Draga moja, potreba da se dopadnemo datira još od vremena kada je veliki dlakavi čovek vidio svoj odraz na površini vode. Usput rečeno, Narcis je moj omiljeni... - Da, da - nisam mu mogla dopustiti da sad ode u digresiju. - Ali, evo, pročitaću ti šta je jedan pisac rekao o tome. Možda će ti biti jasnije. Dakle, on kaže: "Čuvajte se pisaca koji ne znaju šta su napisali i zašto su to napisali, čuvajte se književnika koji", pazi ovo, "zamenjuju razum anegdotom: oni ili šuruju sa večnošću (pa vas stoga niti vole niti slušaju, oni zaudaraju na lešinu) ili su budale." - Hm, sviđa mi se taj dio sa lešinom... - Razumiješ li sad šta želim da ti kažem? - Apsolutno, draga moja. Ali, koliko si ti ono stara? Dvije minute?
Napravila sam kiselu grimasu. Počela sam da govorim o onima koji se smješkaju i međusobno tapšaju, o conference-hoppers koji uz strateški osmijeh izvlače anegdote o svojoj naciji, svojoj ženi, svom klubu! A sve pod maskom korektnosti. Pogledam Oscara. Ne mogu da vjerujem! Zijeva! Kakva drskost! - Oscare! Molim te! Glancam te i pazim, nisam te stavila pored Kanta, a ti mi tako vraćaš! - Ah, taj napuhanko! Ali mu je još gori bio onaj sluga Lampe. Bivši vojnik, svako jutro u 4:55 bi umarširao u Kantovu sobu i dreknuo "Her Professor, vrijeme je"! Nego, izvinjavam se što zijevam, to nije znak ennui već naprosto znak neprospavane noći. Ova Alisa je strašno bučna! Slušam ja tebe. I, znaš šta ću ti reći... - Da? - sva sam se pretvorila u iščekivanje. - Lutko, za pisca - ili spisateljicu - nema važnijeg pitanja od toga koliko ulaže u to da bude in. I u svoje acessoires, dakako.
Jer, kada si oportunista velike su šanse da brzo izađeš iz mode.