Mladi na Balkanu imaju mnogo mogućnosti da uče, ali opšta je ocena da je školstvo, posebno visoko, u dosta bednom stanju. To praktično znači da su studije relikt prošlosti - fakulteti su glomazni i nefunkcionalni, nastava zastarela, mahom "na olovku" i iz (podrazumeva se profesorovog) udžbenika.
U svim visokoškolskim centrima u regionu počela je primena Bolonjskog sporazuma, ali promene su vrlo spore. Prema navodima nadležnih podjednak otpor promenama pružaju i profesori i studenti jer bolonjski proces i od jednih i od drugih traži angažovanje svih umnih sposobnosti. Korupcija je takođe opšte mesto i večina ispita kao i diploma ima utvr|enu cenu, što najbolje ilustruje kragujevačka afera Indeks i hapšenje više desetina profesora osumnjičenih za preprodaju ispita i diploma tamošnjeg Pravnog fakulteta.
Sa retkim izuzecima i sve razuđenija mreža privatnih univerziteta i fakulteta ne doprinosi naprednijem studiranju, a vrlo često mnogo novca ode na diplomu koja nema prođu.
Takođe, alternativno obrazovanje - uz redovno nakon njega ili uz rad - mislena je imenica za većinu novih balkanskih država i vezuje se za nevladin sektor koji najčešće i jeste inicijator raznih treninga i osnivač alternativnih institucija.
Suočeni sa tako velikom, ali neefikasnom visokoškolskom mrežom studenti se najčešće ponašaju nonšalantno, kao u vreme SFRJ kada je studiranje bilo ili besplatno, ili sa simboličnom cenom. Zbog tog nemarnog odnosa prosek studiranja na četvorogodišnjim fakultetima je sedamosam godina, a prohodnost daleko ispod 50 odsto, diplomci su bez znanja pa umesto da oplemenjuju privredu i nauku životare na berzama rada. Ili plaćaju za posao kao što su plaćali i za studiranje.