NATJEČAJ ZA HRVATSKOG VELJU

Tatjana Tagirov

E sad, ako je netko pomislio da u Hrvatskoj, nakon smrti neumrlog Franje Tuđmana (decembar 1999.), ima još netko manirima srbijanskog ministra Velje Ilića nalik, prevario se. Neumrli, koji samo toj činjenici može zahvaliti što nije i sam dopao Sheveningena, jeste nenadmašan. Prezirao je, u stvari, narod u koji se zaklinjao, usred rata je sa svojim doglavnicima opljačkao sve što se opljačkati moglo. Političke neistomišljenike nazivao je "crvenim i zelenim vragovima", nenaklonjene mu novinare "djecom srbokomunističkih generala".

Svi nakon njega manje su koloritni, tek se - ovdašnjoj publici znani - kao ridikuli izdvajaju osječki gospodar života i smrti, Branimir Glavaš, i prvi čovjek Hrvatske stranke prava (HSP), Anto Đapić, današnji gradonačelnik Glavaševog Osijeka. Glavaš - koji je u velikoj ljubavi s mlađim gradonačelnikom - svima je poznat, kako po "doprinosu" čišćenju ratnog Osijeka od nosioca krivih krvnih zrnaca, tako i po posljednjem ridikuloznom ismijavanju države, sve zaklinjući se u nju. Upravo gledamo reprizu, novi štrajk glađu zbog postupaka za ratne zločine kojih se pravna država napokon, 2006. godine, sjetila; a to sve kako bi spriječio sud da radi u njegovom slučaju i izbjegao kaznu za svoje zločine. A njih je mnogo, uključujući i one u medijima: čim je HDZ došao na vlast početkom 90-ih godina, novinare Dragu Hedla i Gorana Flaudera izbacio je iz "Glasa Slavonije" uz pomoć naoružanih ljudi, a onda ih je - Hedla pogotovo (koji godinama o teškim temama i zločinima piše u Feralu) - proganjao i svih narednih godina. Hedlu je vadio medicinski karton, vrijeđao ga je izmišljotinama, prijetio na sve moguće načine, dok je Flauder bio i premla- ćen u jednom trenutku.

Njegov sudrug iz druge stranke, iako su obojica potekla iz HDZ-a - Anto Đapić, nešto je pristojniji u javnom ophođenju. Doduše, i hrvatska politička scena je neusporedivo - barem javno - pristojnija nego srpska, koja sasvim sigurno, prostačenjima i podmetanjima, nema usporedbe u današnjoj Evropi. No dakle, Đapić na scenu dolazi na početku 90-ih uz pomoć neumrlog Tuđmana, uz čiju pomoć preotima HSP od dotadašnjeg obnovitelja i lidera stranke Dobrosava Parage. Paraga, koji je godinama bio na udaru režima i sudova, osnovao je HSP 1990, a odmah potom čim je počeo rat - nabavio oružje za svoju paravojnu formaciju HOS (Hrvatske obrambene snage), koja je bila angažirana na svim ratištima sve dok je to vlastima odgovaralo. Kad se rat razbuktao i u Bosni i Hercegovini, gdje je na čelu HOS-a Blaž Kraljević, došlo je do razmimoilaženja u idejama. Rezultat: Kraljević biva ubijen, a Paraga pučem smaknut s čela stranke; lider Đapić je rođen! Taj gospodin, s izgledom frfljavog medvjeda, tokom narednih godina uspijeva održati se blizu vlasti isključivo zahvaljujući svesrdnoj pomoći HDZ-a i tek nakon 2000. godine, kad na vlast dolazi SDP Ivice Račana i kad HDZ mijenja imidž i retoriku u odnosu na Tuđmanovo vrijeme, postiže značajnije rezultate i uspijeva samostalno ući u Sabor, te zavladati i Osijekom, s obzirom da je Slavonija prilično jaka baza strankama desnog predznaka.

Iako sad na vlasti i s biračkim tijelom iza sebe, Đapića se ipak najviše prepoznaje kao kratkotrajnog i lažnog magistra. Jasno, magistrirao je kod svog stranačkog kolege Borisa Kandarea. Ali avaj: magistarski rad Ante Đapića pod nazivom "Pravna sredstva protiv arbitražne odluke", koji je "uspješno obranio" na splitskom Pravnom fakultetu početkom svibnja 1999. godine, najobičniji je falsifikat, najvećim dijelom nastao prepisivanjem knjige, nikog drugog do - njegovog mentora Kandarea. Od 176 stranica Đapićevog "naučnog" uratka prepisano je 114, i usput sve garnirano s tipfelerima i intervencijama koje - kako je to ustanovio Feral koji je aferu i pokrenuo - nedvojbeno pokazuju da autor maternji jezik poznaje u istoj mjeri kao i pravo - jadno i površno. Poslije mu je splitsko Sveučilište oduzelo doktorat, pa je cijela stvar završila i na sudu, na kojem je - gle čuda - Đapić, zajedno s prijateljem Kandareom, oslobođen. Tu je presudu viši sud ukinuo, ali je predmet zaglavio u ladici i cijelu će stvar prekriti zastara. Đapić se prije nekog vremena odsmjelio na novi pokušaj magistriranja. Još ne znamo što je dalje bilo.

Istinu zaobilazi Đapić još u nekim stvarima: tvrdi, na primjer, da nema ništa s fašistima i antisemitizmom, pa je u tu svrhu čak skinuo i tradicionalnu crnu košulju u kojoj se uvek pojavljivao u javnosti. No, novinari su isčeprkali fotografiju na kojoj on na splitskoj rivi sa skupinom svojih istomiš ljenika pozdravlja fašističkim pozdravom.

Brojni su "prilozi za biografiju" Ante Đapića: od urnebesnog predstavljanja (spota) za predsjedničku kampanju 2000. godine (to se prepričati ne može), do izbornog zagrljaja sa Slavenom Leticom, nekadašnjim savjetnikom Tuđmanovim (to je postao nakon što se nudio Miloševiću, a ovaj ga nije htio), koji je promijenio silne strane u svom političkom životu. I još jedan detalj: dok jedan magistar asfaltira seoske staze i bogaze i to vidi kao suvremene ceste Srbije, drugi - onaj hrvatski - bolje se zabavlja. Lani je u decembru, iz čista mira, otvorio spomen-park na osječkom izletištu, u spomen na posjet pokojnog pape Ivana Pavla Drugog Osijeku 7. juna 2003. godine. Kakve veze ta dva datuma imaju, do danas nismo saznali. Književnica Vedrana Rudan je sve rekla u nekoj tv-emisiji: "Pa dosta više tog lažnog magistra". Tomu se nema što dodati.